Clanovi
Preporuci ovaj sajt prijatelju:

Shop

Vladimir Petrovic Pižon
Cetvrta Zvezdina zvezda

Vladimir Petrovic je rodjen 1.jula 1955.godine u Beogradu.

Više puta bio je proglašavan za najboljeg fudbalera SFRJ i prvog sportistu Beograda. Posle Hajduka sa Liona, gde je poceo da šutira loptu, nastavio je u Crvenoj zvezdi kao pionir, junior i prvotimac, pune tri godine i kapiten trofejne generacije.

Za Crvenu zvezdu je debitovao 19. jula 1972, u mecu Letnje lige šampiona protiv splitskog Hajduka (3:1) i do 12.decembra 1982. odigrao ukupno 497 meceva (od toga 258 prvenstvenih) i postigao 117 golova. Sa Crvenom zvezdom je osvojio cetiri titule prvaka (1973,1977,1980 i 1981) i jedan trofej u nacionalnom kupu (1982).

Za A-reprezentaciju je debitovao protiv Madjara (1:1), u Beogradu 26.septembra 1973.

Odigrao je ukupno 34 meca, poslednji protiv Norvežana (1:3), u Oslu 13.oktobra 1982. Ucestvovao je na Svetskom šampionatu 1974. u Nemackoj i 1982. u Španiji.

Fudbalsku karijeru je nastavio kao trener mladih selekcija Crvene zvezde. Osvojio je sa svojim klubom nacionalni kup (1996), zatim bio trener niškog Radnickog, prethodno i novobeogradskog Radnickog. Jedan je od strucnjaka koji je otkrio i usavršavao Dejana Stankovica. Radio je izvesno vreme u Minsku. Sa našom mladom reprezentacijom osvojio je srebrnu medalju (finalni mec protiv Italijana u Oberhauzenu), na Evropskom šampionatu 2004. u Nemackoj.

Ako postoji velika fudbalska zvezda koja je, na neki cudan nacin, "zaklonjena" zavesom cutanja, onda je to, zacelo, Vladimir Petrovic, dugi niz godina prvi as Crvene zvezde i višestruki standardni reprezentativac koji, na žalost, kao ni Dragoslav Šekularac (kakve li nepravde!) nije proslavio zlatni jubilej (50 meceva) u nacionalnom timu. Važio je za jednog od najinteligentnijih fudbalera u poratnoj istoriji. Njegov pregled terena, tehnicka lakoca u igri protkana filigranskim potezima, prefinjeni dribling, visoka imaginacija i majstorstvo u preciznom i pravovremenom proigravanju mogu biti savršena gradja za fudbalske udžbenike. Uz sve to, nije bio impregniran od instikta za gol.

I danas je Vladimir Petrovic inkarnacija fudbalera koji misli. Za njega je,svojevremno, Splicanin Frane Matošic rekao da poseduje fudbalsku inteligenciju kakvu nemaju ni mnogi takmicarski uspešniji naši i svetski asovi. To je rekao covek poznat po tvrdoj reci, koji teško cedi komplimente, jer je imao visoke kriterijume.

Igrao je za srca i uzbudjenja navijaca Crvene zvezde. Sve što je na terenu dolazilo od velemajstora lopte, što Vladimir Petrovic uistinu jeste bio, dovodjeno je do ciste perfekcije. Imao je samo dve slabe tacke: nije bio brz i nije imao snažnu fizicku konstituciju. Kod njega je sve bilo u tehnickoj virtuoznosti i briljantnom umu.

Nalazio je rešenja koja niko na tribinama nije video. Kasnije su takve vrline posedovali Dragan Stojkovic i Dejan Savicevic.

Bilo je u njemu, kao velikom fudbaleru, i nekog vidljivog nezadovoljstva i neke licne gorcine. Svi se dobro secaju vremena kad Izvršni odbor FSJ krajem 1982. nije dozvolio Vladimiru Petrovicu, na insistiranje predsednika Tomaša Tomaševica, da predje u londonski Arsenal za transfer koji mu je garantovao u to vreme fascinantnih 750.000 funti. Englezi su želeli takvog fudbalera, koji bi oplemenio igru tima sa Hajberija. Arsenal nije žalio novac. Nisu pomogle ni razne intervencije, pa je Vladimir Petrovic morao da saceka još šest mesci i zadovolji "cvrste propise" FSJ. Kada se, ipak, obreo u Arsenalu, cena je drasticno pala: za šest meseci igranja u dresu Arsenala dobio je samo 50.000 funti

Pola godine u Arsenalu: cetvrta zvezda Crvene zvezde je podsecala na tužnog coveka. Fudbaleri Arsenala su ga obožavali, ali nisu shvatili njegovu igru i dubinske lopte, koje je pretvarao u precizne projektile. Brzo su se rastali i Vladimir Petrovic prvo prešao u Pariz, zatim u belgijski Antverpen, gde je igrao dve i po godine....

Medjutim, predigra sumorne drame sa odlaskom u Arsenal, dogodila se u Saragosi, za vreme Svetskog šampionata 1982...

Reprezentativcima je još u Beogradu obecano da ce dobiti premije u devizama (slican slucaj dogodio se i 1974. u Frankfurtu, kada nije ispunjeno obecanje). Tako je stvoreno veliko nezadovoljstvo medju fudbalerima, pa generacija Vladimira Petrovica, Velimira Zajeca i Safeta Sušica nije uspela ne samo zahvaljujuci pristrasnom danskom arbitru Sorensenu u Valensiji. Cinjenica je, medjutim, da je Vladimir Petrovic u dresu Crvene zvezde i nacionalnog tima dugi niz godina ocaravao i uzbudjivao navijace na svim stadionima.

Na Svetskom šampionatu 1974. u Nemackoj bio je najmladji clan reprezentacije, ali je, prema licnom kazivanju, verovao da ce biti barjaktar u svojoj generaciji kroz tri ili pet godina.

To se i dogodilo. Kapiten Crvene zvezde bio je pune tri godine, kapiten reprezentacije samo cetiri puta, ali se mnogo cešce pamte majstorske partije. Bio je inspirator pobede (2:1) nad Urugvajcima 1980. u Sarajevu, direktno je odveo reprezentaciju na Svetski šampionat 1982, jer je u decembru prethodne bio prvi heroj pobede (2:1) nad Grcima u Atini.

Za Crvenu zvezdu je odigrao 497 meceva (od toga 258 prvenstvenih), ali je ostao zapamcen po briljantinim partijama u 1980, kada je proglašen zvanicno za ubedljivo najboljeg fudbalera SFRJ u toj sezoni.

Danas je Vladimir - Pižon Petrovic strucnjak cije se delo poštuje i uvažava. Tvrdi se da on, kao trener, ima posebno culo, zna da "gleda igru" na svoj nacin, da vidi cak i nešto "nevidljivo" za obicne smrtnike. Pekao je zanat u Crvenoj zvezdi, u nekoliko naših klubova, radio u Belorusiji i jednostavno demantovao sve one fudbalske filozofe koji tvrde da veliki fudbaler, po nepisanom pravilu, ne postaje i veliki trener.

To je put onog vižljastog decaka koji je karijeru fudbalera zapoceo u dresu tada nižerazrednog Hajduka sa Liona 1967, da bi dres pionirskog tima Crvene zvezde zvanicno obukao prvi put 9.juna 1969. Bio je 17 puta juniorski i tri puta clan mlade nacionalne selekcije, ali je sigurno, u tome ce se svi složiti, zaslužio znatno više od 43 meca u A-reprezentaciji.

Poseban pecat u njegovoj neponovljivoj igrackoj karijeri ostavio je drugi finalni mec u Kupu UEFA, odigran 23.maja 1979.god. u Diseldorfu, protiv Borusije iz Menhengladbaha (0:1) , koja je u svojim redovima imala Linena, Fogsta, sjajnog Danca Simonsena, ali i onog famoznog "dvanaestog", italijanskog arbitra, Paola Mikelotija. Generacija Stojanovica, Jovanovica, Jovina, Muslina, Miletovica, Jurišica, Blagojevica, Savica, Šestica, Milosavljevica i svakako Petrovica nije ostvarila veliki cilj, ali je promovisala ideju trenera Branka Stankovica i u prvi plan istakla asove kakvi su Vladimir Petrovic i drugari iz njegove generacije. Ponovo je bio veliki i najbolji. Ljudi iz londonskog Arsenala tada su poceli da ga prate.


NAZAD

 

Oglasi
by copyright DELIJE-KLENJE (Januar 2007), AUTORI SAJTA